Ime / Name
Spomen ploča »Jurju Biankiniju« / Gedenktafel an Georg Biankini
Adresa / Adresse
Stari Grad, Srinjo Kola 4
Lokacija / Position
Latitude: N 43,18374° Longitude: E 16,59661°
Visina / Höhe: 2 m
Katastarska čestica / Grundstücke
*177
Datum snimanja / Erfassungsdatum
10.05.2015 19:01:38
Informacije
Natpis:
JURJU BIANKINIJU
1847 1928
SVOM PRVOM PRETSJEDNIKU
ZASLUŽNOM NARADNOM BORCU
BRANITELJU NAŠEGA MORA
POSTAVLJA NA RODNU KUĆU
JADRANSKA STRAŽA
U ČAST I SPOMEN 7 IX 1933
Stupanj zaštite / Schutzstellung
–
Info
Inschrift:
Juraj Biankini
1847 – 1928
Dem ersten Präsident,
verdienten Volkskämpfer
und Verteidiger unserer Meere,
an seinem Geburtshaus angebracht.
Die Adriatische Wache
In ehrenvollen Gedenken, 7. 9. 1933
Juraj Biankini
(Stari Grad na Hvaru, 30. kolovoza 1849. – Split, 27. ožujka 1928.) je bio hrvatski preporodni političar i novinar. Brat je hrvatskog liječnika Ante Biankinija i poznatog hrvatskog agronoma Petra Luke Biankinija.
Juraj Biankini
(Stari Grad auf Hvar, 30. August 1849 – Split, 27. März 1928) war ein kroatischer, erneuernder Politiker und Journalist. Er war Bruder des kroatischen Arztes Ante Biankini und des berühmten kroatischen Agronoms Petar Luke Biankini.
Rodio se u Starom Gradu na Hvaru. Jedna je od vodećih osoba u Dalmaciji na političkoj pozornici 1870-ih. Politički je bio u nekoliko faza: prva je bila narodnička (1871.–1892.), gdje je mnogo pridonio borbi za hrvatski jezik. Bio je među istaknutim vođama Narodne stranke kao što su: Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini, Lovro Monti, Natko Nodilo, Kosta Vojnović, Luka Botić, Vid Morpurgo, Gajo Bulat, Dinko Politeo. Na izborima 1882. kad je po prvi put je izabrana hrvatska uprava grada Splita.
Er wurde in Stari Grad geboren und war einer der führenden Persönlichkeiten in Dalmatien auf der politischen Bühne der 1870er Jahre. Es war politisch in mehreren Phasen aktiv: Die erste war nationalistisch (1871-1892), wo er einen großen Beitrag zum Kampf für die kroatische Sprache leistete. Er wirkte unter den prominenten Führern der Nationalen Partei, wie Michael Pavlinović, Miho Klaic, Šime Ljubić, Georg Biankini, Lovro Monti, Natko Nodilo, Kosta Vojnović. Im Jahr 1882 wurde er zum ersten Mal in die kroatische Verwaltung von Split gewählt.
Nakon sukoba s oportunistima u stranci, uslijedila je nova faza. pravaška (1892.–1905.), kad je osnovao Hrvatski klub (s Kažimirom Ljubićem) kojim je djelovao u Dalmatinskom saboru, izašao iz Narodne stranke. Do ujedinjenja pravaša predstavljao je treću granu pravaša na jugu hrvatskih prostora. Hrvatski je klub okupljao nezadovoljnike iz Narodne stranke koji su istupili tri mjeseca nakon potpisivanja trgovinskog ugovora s Italijom.
Nach dem Konflikt mit ausländischen Opportunisten folgte eine neue Phase (1892. bis 1905.), als er den kroatischen Club (mit Kažimir Ljubić) gründete, die im dalmatinischen Parlament als Volkspartei vertreten war. Bis zur Vereinigung der Rechten vertrat er den dritten Zweig der Rechten in Südkroatien. Der kroatische Club war mit der Volkspartei, das fand drei Monate nach der Unterzeichnung eines Handelsabkommens mit Italien statt.
Sve je puklo 1892. godine. Povod je bio negativni ishod glasovanja u Dalmatinskom saboru o novim čitankama za pučke škole. U tim je čitanka namjerno zatajeno hrvatsko ime. Tad su šestorica radikalnijih narodnjačkih zastupnika na čelu s Jurjem Biankinijem, istupila iz saborskog Kluba Narodne hrvatske stranke. Osuđivali su narodnjake zbog popuštanja dualizmu, izbjegavanja govora o sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom te zbog priznavanja srpskoga nacionalnog imena u Hrvatskoj. Biankini je surađivao s hrvatskim političarima iz Istre Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem te se zalagao za trijalizam, kao i Prodan. Na polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom, u lipnju 1894., Biankini je izjavio da je njegov Hrvatski klub član Stranke prava. Nakon toga bila su otvorena vrata povezivanju svih triju struja, unatoč znatnim razlikama među njima. Tim činom osnovana je jedinstvena Stranka prava u Dalmaciji.
Alles brach 1892 zusammen. Die Ursache war das negative Ergebnis der Abstimmung im dalmatinischen Parlament über neue Lesebücher für öffentliche Schulen. Darin wurden absichtlich kroatische Bezeichnungen entfernt. Daraufhin verließen sechs der radikaleren ethnischen Vertreter, angeführt von Juraj Biankin, die Fraktion der Kroatischen Volkspartei. Sie verurteilten das Volk, weil sie den Dualismus aufgegeben hatten, und verweigerten das Gespräch über die Vereinigung Dalmatiens mit Bansko Kroatien und die Anerkennung des serbischen Nationalnamens in Kroatien. Biankini arbeitete mit den kroatischen Politikern aus Istrien Matko Laginja und Vjekoslav Spinčić zusammen und befürworteten den Trialismus das sog. Prodan. Im Juni 1894 legte Biankini den Grundstein für das Starčević-Haus und erklärte seinen kroatischer Klub als Mitglied der Rechtsparteien. Danach wurde die Tür zur Verbindung aller drei Richtungen geöffnet, trotz der beträchtlichen Unterschiede zwischen ihnen. Durch diesen Akt wurde eine alleinige Rechte Partei in Dalmatien geschaffen.
Pojava politike novog kursa ostavila je traga i na njemu. Privukla ga je 1903., a pristupio joj je kad su se ujedinili Narodna hrvatska stranka i Stranka prava (njen liberalno pravaški krug, onaj iz Splita koji je bio oko Ante Trumbića) u Hrvatsku stranku. Nakon balkanskih ratova upao je kao brojni hrvatski političari u jugoslavenski integralizam, romantično zanesen zabludom o utopijskom unitarnom narodnom jedinstvu Južnih Slavena, poglavito idejom hrvatsko-srpskog jedinstva. Kad ga je okrutna zbilja jugoslavenske države rastrijeznila od jugointegralističke uobrazilje, ušao je u petu fazu. Tad je razmišljao o Kraljevini SHS da ju se organizira kao složenu višenacionalnu državu.
Die Implikationen der Politik des neuen Kurses haben Spuren hinterlassen. Angezogen von 1903 und näherte sich ihr, wenn sie die nationale kroatische Partei und die Partei des Rechts (ihr Liberalen Partei Kreis, eine in Split, die über Ante Trumbić war) trat in der kroatischen Partei. Nachdem die Balkankriege in so viele kroatischen Politikern in jugoslawischem Integralismus brachen, romantisch Missverständnis über utopische einheitliche nationale Einheit des Südslawen begeistert, vor allem der Idee der kroatisch-serbischen Einheit. Als der jugoslawische Staat durch die Jugo-Liberalisierung erschüttert wurde, trat er in die fünfte Phase ein. Dann dachte er an das Königreich der Vereinigten Staaten, um es als einen komplexen multinationalen Staat zu organisieren.
Bio je zastupnikom u Dalmatinskom saboru od 1881. a u Carevinskom vijeću od 1892. godine. Zastupnički mandat nije proveo kao „dizač ruku“ niti kao spavač u sinekuri, nego je bio vrlo aktivan. Poznat je bio po brojnim, dugim i oštrim govorima, interpelacijama i zahtjevima. Nije govorio „u prazno“, nije se držao politike nezamjeranja, nego je oštro govorio protiv vlade.
Er war seit 1881 Mitglied des dalmatinischen Parlaments und 1892 im Abgeordnetenhaus. Das Mandat des Repräsentantenhauses lief in Sikhari nicht als „Hand-Arm“ oder als Schlafstuhl, sondern war sehr aktiv. Er war bekannt für zahlreiche, lange und harte Reden, Interpellationen und Forderungen. Er sprach nicht „leer“, hielt keine Politik der Ignoranz, sondern sprach energisch gegen die Regierung.
Uređivao je zadarski Narodni list, a kad nije mogao zbog boravka izvan Zadra uređivati, mijenjao ga je Vinko Kisić. S Biankinijem kao urednikom Narodni je list izlazio samo na hrvatskom jeziku, za razliku od prijašnje prakse kad je izlazio i na talijanskom i djelimice na hrvatskom.
Er gab das Zadarski National Book heraus, und als er es wegen seines Aufenthalts außerhalb von Zadar nicht bearbeiten konnte, wurde er von Vinko Kisić gewechselt. Mit Biankinij als Redakteur wurde das Nationalbuch nur in kroatischer Sprache veröffentlicht, im Gegensatz zu der früheren Praxis, als es in Italienisch und teilweise in Kroatisch herauskam.
Od utemeljenja udruge Jadranska straža pa do svoje smrti, Biankini je bio njezin predsjednik.
Biankini war seit der Gründung des Vereins „Adriatische Wache“ bis zu seinem Tod ihr Vorsitzender.
Linkovi / Links